clanovi nase porodice:
|
Ivan Kocic je rodjen 27.04.1974. godine kao drugo dete Zorana i Borinke Kocic. Iako je rodjen kao zdrava beba, Ivan je u drugoj godini zivota poceo da manifestuje slabost prilikom stajanja i hodanja. Simptomi su bili potpuno isti kao i kod njegovog starijeg brata. Nestabilnost prilikom stajanja i nemogucnost da se odrzi ravnoteza prilikom hodanja su njegovim roditeljima budili najcrnje sumnje. Ivan se seca da je sa vremenom sve teze pomerao noge, iako se trudio da bude kao druga deca iz skole i komsiluka nije uspevao u tome. Jos u trecoj godini njemu je ustanovljena dijagnoza spinalna muskularna atrofija (SMA3). U osmom razredu osnovne skole noge su konacno otkazale poslusnost. Ivan je seo u kolica. Tada se pokazalo da drustvo u kome zivi porodica Kocic uopste nema razumevanja za osobe sa invaliditetom. Iako jako komunikativan i nacitan Ivan nije imao prilike da svetu u kome zivi pokaze svoje vrednosti. Tek u srednjoj skoli za njega nije bilo razumevanja. Niko od zaposlenih nije imao razumevanja za nekog ko je u kolicima, a zeli da ide u skolu. Svi su mu postavljali pitanje „sta ce to tebi“? To i stepenice na samom ulazu u skolu, kao i u samoj skoli, su uticali na to da je Ivan odustao od ikakvog skolovanja. Ivan se u potpunosti posvetio odrzavanju porodice na okupu. Okupio je oko sebe prijatelje kojima njegov nedostatak ne smeta. Svojim entuzijazmom i vedrinom Ivan uspeva da u zajednickim naporima sa porodicom i prijateljima ide dalje. Ivan danas ima 32 godine. Cita knjige, zanima se za psihologiju i filozofiju. Kao i vecina osoba kojima je majka priroda nanela nepravdu Ivan u kompjuteru vidi svoj prozor u svet. Veoma vesto koristeci kompjuter i internet on pronalazi prijatelje sirom sveta. U tom internom svetu u kome Ivan pronalazi informacije o svojoj dijagnozi. raduje se svakom napretku na polju genetike. On se nada da ce se jednog dana pronaci lek za njegovu i bratovu bolest. |
|
Bojan Kocic je rodjen 23.04.1971. godine. Rodjen je kao zdrava beba. Vec sa godinu dane se primecivalo se da teze staje na noge. Prezauzeti poslom roditelji nisu tome pridavali puno znacaja. U trecoj godini zivota mu je ustanovljena dijagnoza spinalna muskularna atrofija tip 3 (SMA3). U drugom razredu srednje škole Bojan je izgubio moc hodaja u potpunosti. Njegov trud i napor je urodio plodom da je zavrsio srednju skolu - gimnaziju. Medjutim drustvo u kome zive Bojan i njegov brat Ivan nemaju sluha za osobe sa invaliditetom. Niko u gradu, a ni sire, nije pokazao interesovanje da Bojanu pruzi priliku da se dokaze u radu. |
|
Zoran Kocic je rodjen 22.06.1948. godine u Niskoj Banji. Rodjen je u radnickoj porodici koja je okarakterisala Srbiju u XX veku. Majka je bila domacica, a otac je bio postanski radnik. Zoran nikad nije imao prilike da se posveti nauci ili citanju knjiga. Zivotne okolnosti i pritisak okoline je bio toliki da je morao da se posveti zanatu. Odmah po zavrsenoj skoli isao je na odsluzenje vojnog roka a po povratku se zaposlio kao metaloglodac. 1969. godine Zoran upoznaje svoju suprugu Borinku. Iste godine su se vencali. Njihova sreca je narusena sa rodjenjem njihovog starijeg sina Bojana. Kada se rodio mali Bojan (1971.) Zoran se napio, a Borinka je sijala od srece. Na zalost, vec sa godinu dana primecuju da Bojan ima problema sa donjim ekstremitetima. Slabe noge i slab kicmeni stub nisu dozvoljavali hodanje i stajanje. Kada mu je u trecoj godini ustanovljena dijagnoza spinalna misica atrofija (SMA3) njima je sunce zaslo. Nevolje su pocele kada su komsije i rodjaci poceli da postavljaju pitanja „sta ste vi to Bogu zgresili? Cije li vi to grehe ispastate?“. Sve to je uticalo na Zoranovo zdravlje. Iako opterecen udarcem sudbine Zoran nije posustao. Nastavio je da se bori za svog sina i zenu. Zoran i Borinka su smogli hrabrost da probaju sa jos jednim detetom. 1974. godine rodio im se sin Ivan. Da nesreca bude još veca, i Ivan pocinje da pokazuje iste simptome slabosti kao i Bojan. Tu su Zoran i Borinka „pukli“: 1990. godine Zoran dozivljava mozdani udar, a Borinka je 1986. godine oslabila sa zivcima. Zoran prestaje sa radom i odlazi u invalidsku penziju, a Borinka postaje zavisnik od lekova. |
|
Borinka Kocic je rodjena u selu Svrljiski Izvor 26.08.1950. godine u radnickoj porodici. Kako joj je otac radio na zeleznici cesto su se selili. Svog muza Zorana je upoznala sa devetnaest godina kada se i udala za njega. Ona se kao mlada zena iz postene porodice radovala braku i formiranju porodice. Njen muz Zoran je vec radio u fabrici kao metaloglodac. Ona se nikad nije zaposljavala, niti je trazila posao. Vaspitavana je u duhu tradicionalne porodice gde je zeni posao u muzevoj kuci. Imala je snove i nadu da odgaja zdravu decu koju ce vaspitati da budu lekari kako bi pomagali drugima. Kada joj se 1971. godine rodio prvi sin, Bojan, njenoj sreci nije bilo kraja. Njeni snovi o buducem lekaru su poceli da rastu. I ko zna sta bi sve bilo da se sudbine nije poigrala sa Borinkinim snovima. Njen sin, njen prvenac, je poceo da pokazuje izuzetnu slabost u nogama. Kako je vreme napredovalo njemu je bilo sve teze da hoda, pa cak i da stoji. Kada je saznala da joj sin boluje od neke cudne bolesti za koju nema leka pocela je da ocajava. Njeni snovi o doktoru koji ce pomagati ljudima u njihovim problemima se rasprsio. Totalni poraz je dozivela kada je i drugom sinu, Ivanu, ustanovljena ista dijagnoza. Lekari su joj rekli da ce obojica biti vezani za kolica i da ce im celog života biti potrebna pomoc drugog lica. Tuga i depresija su je toliko slomili da je 1986. godine morala da se leci od strahova i depresije. Od tada je stalni korisnik lekova koji je obaraju tako da nije u mogucnosti da se brine o sebi i svojoj porodici. U smeni godisnjih doba i vremenskim promenama Borinka mora da uzima duplu dozu lekova tako da je tada prepustena svom muzu koji iako bolestan mora da se stara i o njoj i o deci. Borinka ima veliko srce, srdacna je i gostoprimiva. Kada joj je dobro njen osmeh blista i greje ukucane. Cvece joj ide od ruke i ona voli da se stara o biljkama. Uvek joj je drago da ima goste sa kojima ce podeliti to sto ima. Iako zivi u teskim uslovima ona nije zaboravila da postoji osmeh i sreca. Njena deca i muz osecaju vedrinu i olaksanje kade vide osmeh na njenom licu. Ona se nada da postoje ljudi dobre volje koji zele da pomognu njenom mužz i deci da zive zivotom coveka. Ona svakodnevno vidi u kakvim uslovima zivi njena porodica i zao joj je sto su i ona i muz bolesni i ne mogu da pruze nesto vise svojoj deci. Ona ovim pismom poziva sve ljude dobre volje da svojim darovima pomognu njenoj porodici. Na zalost, Borinka je 8, marta 2007. godine u 13:50 ispustila svoju plemenitu dusu, usled iznenadnog prestanka rada srca, za vreme njenog lecenja u bolnici.
|
U koliko zelite ovde mozete preuzeti PowerPoint prezenataciju o nasoj porodici
<<< povratak na posetnu stranu