članovi naše porodice:
|
Ivan Kocić je rodjen 27.04.1974. godine kao drugo dete Zorana i Borinke Kocić. Iako je rodjen kao zdrava beba, Ivan je u drugoj godini života počeo da manifestuje slabost prilikom stajanja i hodanja. Simptomi su bili potpuno isti kao i kod njegovog starijeg brata. Nestabilnost prilikom stajanja i nemogućnost da se održi ravnoteza prilikom hodanja su njegovim roditeljima budili najcrnje sumnje. Ivan se seća da je sa vremenom sve teže pomerao noge, iako se trudio da bude kao druga deca iz škole i komšiluka nije uspevao u tome. Jos u trećoj godini njemu je ustanovljena dijagnoza spinalna muskularna atrofija (SMA3). U osmom razredu osnovne škole noge su konačno otkazale poslušnost. Ivan je seo u kolica. Tada se pokazalo da društvo u kome živi porodica Kocić uopste nema razumevanja za osobe sa invaliditetom. Iako jako komunikativan i načitan Ivan nije imao prilike da svetu u kome živi pokaže svoje vrednosti. Tek u srednjoj školi za njega nije bilo razumevanja. Niko od zaposlenih nije imao razumevanja za nekog ko je u kolicima, a želi da ide u školu. Svi su mu postavljali pitanje „šta ce to tebi“? To i stepenice na samom ulazu u školu, kao i u samoj školi, su uticali na to da je Ivan odustao od ikakvog školovanja. Ivan se u potpunosti posvetio održavanju porodice na okupu. Okupio je oko sebe prijatelje kojima njegov nedostatak ne smeta. Svojim entuzijazmom i vedrinom Ivan uspeva da u zajedničkim naporima sa porodicom i prijateljima ide dalje. Ivan danas ima 32 godine. Čita knjige, zanima se za psihologiju i filozofiju. Kao i većina osoba kojima je majka priroda nanela nepravdu Ivan u kompjuteru vidi svoj prozor u svet. Veoma vešto koristeći kompjuter i internet on pronalazi prijatelje širom sveta. U tom internom svetu u kome Ivan pronalazi informacije o svojoj dijagnozi. raduje se svakom napretku na polju genetike. On se nada da će se jednog dana pronaći lek za njegovu i bratovu bolest. |
|
Bojan Kocić je rodjen 23.04.1971. godine. Rodjen je kao zdrava beba. Već sa godinu dane se primećivalo se da teže staje na noge. Prezauzeti poslom roditelji nisu tome pridavali puno značaja. U trećoj godini zivota mu je ustanovljena dijagnoza spinalna muskularna atrofija tip 3 (SMA3). U drugom razredu srednje škole Bojan je izgubio moć hodaja u potpunosti. Njegov trud i napor je urodio plodom da je završio srednju školu - gimnaziju. Medjutim društvo u kome žive Bojan i njegov brat Ivan nemaju sluha za osobe sa invaliditetom. Niko u gradu, a ni sire, nije pokazao interesovanje da Bojanu pruži priliku da se dokaže u radu. |
|
Zoran Kocić je rodjen 22.06.1948. godine u Niškoj Banji. Rodjen je u radničkoj porodici koja je okarakterisala Srbiju u XX veku. Majka je bila domaćica, a otac je bio poštanski radnik. Zoran nikad nije imao prilike da se posveti nauci ili čitanju knjiga. Životne okolnosti i pritisak okoline je bio toliki da je morao da se posveti zanatu. Odmah po završenoj školi išao je na odsluženje vojnog roka a po povratku se zaposlio kao metaloglodač. 1969. godine Zoran upoznaje svoju suprugu Borinku. Iste godine su se venčali. Njihova sreća je narušena sa rodjenjem njihovog starijeg sina Bojana. Kada se rodio mali Bojan (1971.) Zoran se napio, a Borinka je sijala od sreće. Na žalost, već sa godinu dana primećuju da Bojan ima problema sa donjim ekstremitetima. Slabe noge i slab kičmeni stub nisu dozvoljavali hodanje i stajanje. Kada mu je u trećoj godini ustanovljena dijagnoza spinalna mišićna atrofija (SMA3) njima je sunce zašlo. Nevolje su počele kada su komšije i rodjaci počeli da postavljaju pitanja „šta ste vi to Bogu zgrešili? Čije li vi to grehe ispaštate?“. Sve to je uticalo na Zoranovo zdravlje. Iako opterećen udarcem sudbine Zoran nije posustao. Nastavio je da se bori za svog sina i ženu. Zoran i Borinka su smogli hrabrost da probaju sa još jednim detetom. 1974. godine rodio im se sin Ivan. Da nesreća bude još veća, i Ivan počinje da pokazuje iste simptome slabosti kao i Bojan. Tu su Zoran i Borinka „pukli“: 1990. godine Zoran doživljava moždani udar, a Borinka je 1986. godine oslabila sa živcima. Zoran prestaje sa radom i odlazi u invalidsku penziju, a Borinka postaje zavisnik od lekova. |
|
Borinka Kocić je rodjena u selu Svrljiški Izvor 26.08.1950. godine u radnicčkoj porodici. Kako joj je otac radio na železnici često su se selili. Svog muža Zorana je upoznala sa devetnaest godina kada se i udala za njega. Ona se kao mlada žena iz poštene porodice radovala braku i formiranju porodice. Njen muž Zoran je već radio u fabrici kao metaloglodač. Ona se nikad nije zapošljavala, niti je tražila posao. Vaspitavana je u duhu tradicionalne porodice gde je ženi posao u muževoj kuci. Imala je snove i nadu da odgaja zdravu decu koju će vaspitati da budu lekari kako bi pomagali drugima. Kada joj se 1971. godine rodio prvi sin, Bojan, njenoj sreći nije bilo kraja. Njeni snovi o budućem lekaru su počeli da rastu. I ko zna šta bi sve bilo da se sudbine nije poigrala sa Borinkinim snovima. Njen sin, njen prvenac, je počeo da pokazuje izuzetnu slabost u nogama. Kako je vreme napredovalo njemu je bilo sve teže da hoda, pa čak i da stoji. Kada je saznala da joj sin boluje od neke čudne bolesti za koju nema leka počela je da očajava. Njeni snovi o doktoru koji će pomagati ljudima u njihovim problemima se raspršio. Totalni poraz je dozivela kada je i drugom sinu, Ivanu, ustanovljena ista dijagnoza. Lekari su joj rekli da će obojica biti vezani za kolica i da će im celog života biti potrebna pomoć drugog lica. Tuga i depresija su je toliko slomili da je 1986. godine morala da se leči od strahova i depresije. Od tada je stalni korisnik lekova koji je obaraju tako da nije u mogućnosti da se brine o sebi i svojoj porodici. U smeni godišnjih doba i vremenskim promenama Borinka mora da uzima duplu dozu lekova tako da je tada prepuštena svom mužu koji iako bolestan mora da se stara i o njoj i o deci. Borinka ima veliko srce, srdačna je i gostoprimiva. Kada joj je dobro njen osmeh blista i greje ukućane. Cveće joj ide od ruke i ona voli da se stara o biljkama. Uvek joj je drago da ima goste sa kojima će podeliti to što ima. Iako živi u teškim uslovima ona nije zaboravila da postoji osmeh i sreća. Njena deca i muž osecaju vedrinu i olakšanje kade vide osmeh na njenom licu. Ona se nada da postoje ljudi dobre volje koji žele da pomognu njenom mužu i deci da žive životom čoveka. Ona svakodnevno vidi u kakvim uslovima živi njena porodica i žao joj je što su i ona i muž bolesni i ne mogu da pruže nešto više svojoj deci. Ona ovim pismom poziva sve ljude dobre volje da svojim darovima pomognu njenoj porodici. Na žalost, Borinka je 8, marta 2007. godine u 13:50 ispustila svoju plemenitu dušu, usled iznenadnog prestanka rada srca, za vreme njenog lečenja u bolnici.
|
U koliko želite ovde možete preuzeti PowerPoint prezenataciju o našoj porodici
<<< povratak na početnu stranu